marthsetaltscil

Gole cure s fejsa

marthsetaltscil | 03 Јануар, 2019 14:23

Net.hr

I svi su sa mog školskog područja i iz sela : ŠKOBALJI , HODŽIĆI , BRAJKOVIĆI , BAŽDARI , CEROVA RAVAN , MEDANOVIĆI , BOGAVIĆI , ALINOVIĆI…. The study consisted of 3 groups: patients with symptomatic tears symptomatic group , patients with asymptomatic tears asymptomatic group , and controls no tear group.

A neke je godine u Srbiji izišao zakon o istrebljenju duda zbog svilene bube koja se pojavila, a i mi smo krenuli za tim zakonom, dok Indija i Kina drveće duda upotrebljavaju za proizvodnju svile. The sensitivity of MIBI reached 89.

The authors conclude that, although the effect of gravity disappears in the supine position in our study, the differences of aerosol clearance in different regions are still significant. Dremak Dren Drenica Drenik Drenovec Drenski Drenek Drenki Dreo Dresh Dreshaj Dresler Drear Dre? The high diagnostic accuracy of MPS allows reliable risk stratification and guides the selection of patients for further interventions, such as revascularisation. Conclusion These results suggest the potential use of 99mTc- HMPAO and 99mTc-duramycin as redox and cell-death imaging biomarkers, respectively, for in vivo identification and assessment of different stages of lung injury. Harkai Harl Harlamov Harlander Harle Harmel Harner Harnik Harnold Haromet Harpf Harter Hartl Hartman Hartmann Hartmans Hartner Harum Has Hasaj Hasaj Hajrizi Hasanagi? The dso mutant exhibits an array of surface defects suggesting an abnormally functioning cuticle. I tako, smjenjivale se ponude, čuo se žamor, kasnije i pjesma. Gognjavec Gogov Gogovska Gogovski Goisniker Goja Gojak Gojan Goj?

Kategorija: priča - Only four of the nine had cutaneous Kaposi sarcoma at the time of scanning.

Sad samo sjećanja, a to nam ne može niko uzeti. Prezimena Šubo, Komar, Mehmedspahić, Karahasanović, Gadžo, Pekmez, Kamerić, Kuloglija, Maslo, Andelija, i još mnoga prezimena. Naša ulica je mirisala na Ramazanska jela, na somun. To nam je ostalo u sjećanju. Te godine mi babo kupio dres, gačice, štucne, kopačke, fudbal… Ne, nisu bile obične kopačke, već nešto nalik tenama, ali sa kramponima. U tim kopačkama patikama sa kramponima se moglo igrati na betonu i asfalu, ali i na travi. Mi u Međurječju smo nekako uspjevali da napravimo ekipu za mali fudbal. I stalno smo izazivali na dvoboj druge mahale. Nekad bi pobijedili, nekad izgubili. Eh, jedne prilike zakažemo duel sa ekipom Podmusale. A te moje kopačke vidi Rade Paprica, kasnije poznati fudbaler, a mi njega vrbovali kao pojačanje za taj susret. On zapeo igraće za nas, ali pod uslovom da mu dam da igra u kopačkama. Meni se ne rastaje od kopački, ali na nagovor raje pristanem da mu dam, a ja obućem tene. Ja te radosti: naše što pobjedismo, a Rada Paprice što je igrao u kopačkama. Meni se to klupko često odmotava,dođoh i ja u te godine…. Večeras je neko u komšiluku potpalio roštilj,pa miris komšijinog roštilja u mom umu odmota sjećanja. Noć je topla,mama mi oblači bijele hulahopke,plavu suknju,bijelu košulju,sandale neke bijele sa kaišom na čijem kraju je bijeli metalni cvjetić,stavlja šnalu u kosu. Spremna sam za večernji izlazak. Pa ,cijeli dan sam čekala taj trenutak. Između mame i babe za ruku i polako korzom lagano šetamo. Kafe Bor se nalazio u Donjem Polju. Od Međurječja do Kafe Bora je trebalo nekih deset minuta hoda a mi smo taj put prolazili više od pola sata ili gotovo sat. Dok staneš sa ovim,dok se pozdraviš sa onim,dok te neko zaustavi da malo popričate,puno korzo fočaka. A onda stižemo na odredište. Osjetim miris roštilja u zraku. Jedna lijepa kafana sastajalište fočaka ,koja je imala baštu u dubokoj hladovini bora ili borova ne sjećam se precizno. Ili ja tako zamišljam. Pod je bio posut nekim šljunkom ili sitnim kamenom ,stolovi na željeznim nogama sa drvenim uskim daskama odozgo prekriveni bijelim stolnjacima. Penjemo se uz par stepenika, na desno je bašta i nalazimo slobodan sto u samom dnu. Stolice su željezne boje ,možda crvene ni to se ne sjećam ali se dobro sjećam duda. Eh da,zbog tog duda sam dobila batine. Njegovi plodovi su padali po bašti. Veliki sočni tamnoljubičasti plodovi slatki i primamljivi. Dok smo čekali čevape da se ispeku, ja sam onaj gusti od jagode srknula i ubrzo su se plodovi duda našli u mojim ustima. Tako sam se najela dudova da nisam mogla pojesti više od dva čevapa. Dudovi nisu samo završili u mom stomaku nego su se zadržali i na mojim bijelim hulahopkama,bijeloj košulji ,čak je i mašnica na sandalama pocrvenila. Eto, dođu te godine čovjeku kad zagazi u njih pa je bliže tamo nego vamo. Mervana Gogalija, april 2018. Nisam sigurna da li mu je službeni naziv bio Vrtić,ali mi smo ga svi zvali tako — Vrtić. Vrtić se nalazio u Donjem Polju dio grada na desnoj obali Ćehotine. Veliki park sa raznim sadržajem predstavljao je mali raj za svu malu i onu malo veću fočansku raju. Vrtić je radio u sezoni proljeće-ljeto. Klackalice,tobogani,ljuljačke,staza za vožnju bicikla i malih autića,klupe, zelenilo, cika,vriska,trka i neizmjerna radost u očima mališana. I naravno da bi se to sve moglo lijepo održavati naplaćivala se ulaznica. Sjećam se dugačkog reda pred ulazom. Mala fočanska raja drži za ruku roditelje ili nekog starijeg i oni malo veći cupkaju nestrpljivo, gurkaju se , a svi uzbuđeni , oči cakle, noge nestrpljive i svi bi odjednom da uđu u taj svijet igre bez kraja. Sa ulaza bi se svi rastrčali ko će prije zauzeti ljuljačku,oni što nisu stigli prvi strpljivo bi čekali na red. Malo se ljuljaš, pa pustiš drugog da se ljulja, pa opet sve ukrug. Ne mogu odvojiti šta je bilo najbolje vožnja biciklom ili velika ljuljačka. Dugački redovi pred oboje. Pony,tako su se zvali bicikli ,koji su se iznajmljivali za par vožnji na stazi koja je išla u krug. U to vrijeme to je bio pojam bicikla, bar za mene! Bicikli na dva točka,lijepi plavi ili crveni,sa zvonom na guvernalu,sicom bijele boje koje se podešavalo visini vozača i pedalama koje sam sa strašću okretala. Hej vozila sam ponyia u Vrtiću događaj dana. A velika ljuljačka je isto bila nešto posebno. Ma to je bio spektakl uživanja. Možda opet za mene jer sam bila mala, a na tu ljuljačku su samo mogli veliki. Na njoj se ljuljalo desno-lijevo po horizontali i moglo je stati puno raje,pa onda opleti u vis desno,pa uvis lijevo. Eh da Vrtić, naš vrtić u našoj Foči,u našem djetinstvu. Po sjećanju čika Zaima i tete Kaće Voloder Vrtić je otvoren 1968. Hvala teti Kaći na ovoj informaciji. Po mišljenu drugih fočaka koje sam kontaktirala otvoren je negdje sedamdeset i neke al to nije bitno bitno je da je postojao. Ulaz se naplaćivao i moglo se ostati uvijek duže nego li je vrijedila uplata. Što se tiče fotografija možeš uzeti sve koje sam postavio i mislim da sam ja jedini koji je slikao neke momente u vrtiću vožnje pony bicikla,onda na velikoj ljuljašci i više momenata sa pojedincima. Druge godine Enver je napustioi otišao za Švicarsku,a umjesto njega je došao Izo Mehmedbašić. Milovan je radio sa malom djecom do sedam godina a nas dvojica smo deverali sa ovim većim do petnaest godina. Treću sezonu je preuzeo Munja pošto je već radio u obdaništu. Direktor je bio Zaim Voloder a šef Ušto Hasan. Tako su poslušni imali šanse da voze pony,romobil ili autić besplatno. Nabavljena je i radio-stanica, pa je puštana muzika non-stop čak i po željama naših malih posjetilaca. Unutra je bio nivo vode oko 1,5 metara. Čišćenje je organizovano udarnički opet sa malim posjetiocima. Ova priča o Vrtiću u kojem sam se igrala kao dijete nastaje iz mojih krhotina sjećanja koje želim da oživim za one moje generacije i one malo prije i poslije mene. Tada smo bili ne samo djeca željni igre i zabave nego i djeca koja su se družila zajedno bez podjele na ime ili naciju ili vjeru. Bili smo samo MALA i VELIKA fočanska raja — Fočaci. Sad smo JEDNI vamo,DRUGI tamo. Sad smo veliki ljudi pa prenesimo svojoj djeci bar djelić one ljepote jer ljepota je u različitom,ljepota je u dobrom i kad pruži ruku onaj JEDAN onom DRUGOM. Djeca uvijek ostaju djeca a ljudi mogu biti neljudi ,na nama je da izaberemo. Mervana Gogalija , mart 2018. Obren bi svako malo zvao Huska. Husko bi mu objasni da on nije Usko, već da je on Husko. I da stalno izostavlja glas H iz njegovog imena. No, to se Obrenu nije dalo naučiti. Poslije nekog vremena opet će Obren: — Usko! Husku to bi previše. I on zaviče: — Hobrene! I tako bi se iz dana u dan ponavljao taj fočanski ritual: Hobren i Usko. I tako nasta priča o Hobrenu i Usku iz Gradske pekare u Foči. Seljaci dotjerali voće ubrano i osušeno, pekmez, šogolj, drva, sijeno, sir, kajmak. Poneka vreća kreča pod Pazarištem bila prislonjena. Tezge se lomile pod medom, vinom, rakijom, kovanim noževima. Cigani donijeli kose, sablje Fočanke a Dervo iz Slatine kace, stapove, čabrice, kosišta, grablje. Svega na pijaci bilo što roditi može na obalama Drine i Ćehotine, kod seljana na Cvilinu, Dragočavi, Godjevnu, Vikoču, u Šadićima, Ćurevu, Zavaitu, što mogu i znaju ruke i zanati došli od Dubrovnika, Carigrada, Beča, odkud sve nisu? I tako, smjenjivale se ponude, čuo se žamor, kasnije i pjesma. Kad kažem Bosna, mislim na državu dobrih ljudi. Granice na Zemlji su izmislili osvajači, nisu Bogom date, i za ljudsku dobrotu nisu važne. Šta mislite kakav bi odjek nastao da milion Bosanaca vikne: Bosna! I zato, nemojte se ustručavati da govorite za Bosnu. Sa svakom novom riječi naša snaga raste. Pokušali su izbrisati tragove Bosne, i nisu uspjeli. Tragovi Bosne se nalaze u svakom njenom kamenu, u svakom njenom pejzažu. I uvijek nanovo ga gledaš i uvijek nanovo se diviš. Jer to je Bosna, da se brani od skučenih duša ljepotom. Bosanska sevdalinka, bosanski ćevapi, bosanska kahva, bosanski lonac, bosanski merhamet, bosanska duša, bosanski humor i hercegovački prkos,… i šta još. Ko otkrije kako mržnju pretvoriti u ljubav, spasit će Bosnu. Spasit će cijeli svijet! Biti Bosanac nije lahko, valja cijelu Bosnu nositi u srcu, gdje god bio, a ona teška, k'o stećak. Nema velike razlike u vjerama u jednog Boga. Ima samo razlika među ljudima, dobri i zli. I upravo je uloga vjerovanja da uputi ljude u razlikovanje dobra i zla. Jer ljudi u sebi nose zlo, i moraju se stalno truditi da ih ne obhrva. Nakon svega što se dešavalo u Bosni i Hercegovini, moralan čovjek može samo da se stidi svrstavanja u nacionalne torove. Banja Luko i ta tvoja sela…lijepi li su Mostarski dućani.. Sarajevo divno mjesto…Gornju Tuzlu opasala guja…kolika je u Prijedoru čaršija…a što mi se Travnik zamaglio…u lijepome starom gradu Višegradu…da sam ptica i da imam krila šeher Bosnu svu bih preletila. Naša sevdalinka pjeva o Bosni stotinama godina, i svi je Bosanci vole, bez razlike. Samo kroz zajedničku osudu zločina i sagledavanja nesretnih zbivanja iz bliske prošlosti, bit ćemo bliži jedni drugima, bit ćemo bliži napretku u našoj Bosni i Hercegovini. Komunicirajmo da to postignemo. Svaki će se napor isplatiti. Dok god smo zarobljeni u prošlosti, nećemo naći put oporavka. Nesreće koje smo preživjeli čine našu sadašnjost gorkom, a budućnost beznadežnom. Zar će nam cijeli život proći u ovom sivilu. Da li je do nas, da učinimo prvi korak i da progutamo poneku neprijatnu knedlu, radi boljitka, ne možda našeg, ali sigurno naše djece. Neka nas tuga Srebrenice nadahne da budemo bolji ljudi, a ne mržnjom i snom o osveti. Neka nas bol Srebrenice učvrsti na putu istine i pravde. Budimo svi do jednog graditelji boljeg društva, društva u kojem nikad iskrivljeno stanje svijesti neće postati vodeća ideologija, društva koje će biti osjetljivo na bilo koji vid nepravde. U čovjeku, prepoznaj čovjeka! Jer, šta je Bošnjak naspram duše od čovjeka? Jer šta je Srbin naspram ljudine? Jer šta je Hrvat naspram dobričine? I zato budimo, dobri ljudi bosanski! Nacionalista se odlikuje skučenom dušom, u kojoj se nalaze otrovi lošeg karaktera. Ne dao Bog da ti duša bude skučena. Činjenice o stanju u Bosni vode u pesimizam, ali razum kaže da ovo stanje nije normalno i nije ljudski razumno, podjela i mržnja nisu sreća ni za one koji to nose u svojoj glavi, argumenti su labavi, dovoljno je da se pojave razumni tumači događaja koji su doveli do ovih stanja i da se stvari ukažu drugačijim od slike koju su stvarale crne propagande dvadeset godina, i danas ih stvaraju. I svaki put sjetimo se i svih drugih srđana, dobrih ljudi, koji svoje živote izgubiše u zaštiti ljudskosti, a njihov čin osta nezabilježen u zlim vremenima divljanja iskrivljene nacionalističke svijesti. Neka im je svima vječni mir i rahmet. I neka budu uzor mladim pokoljenjima. Šta je to što potkopava Bosnu, što se protivi Bosni? Nisu to entiteti, nije ni Dejtonski Ustav. To je nacionalizam i na njemu uspostavljena korumpirana i pohlepna vlast. Nisu to granice na zemlji, to su granice u glavama ljudi, to su podjele kao stanje svijesti, to je laž kao navika da se izvrće stvarnost i narod drži na uzdi. Nama Bosancima i Hercegovcima treba organizovanje ljudi na novim vrijednostima, koji, prije svega, razumiju naše stanje i zbivanja posljednjih nekoliko decenija, objektivno, kao građani svijeta, ljudi, koji univerzalne ljudske vrijednosti prihvataju kao svoje: ljubav prema ljudima, razumjevanje drugačijeg, pravednost, traženje istine, solidarnost,… Da se ne lažemo. Ovdje već dvadeset godina vladaju dvoličnjaci koji pod lažnim plaštom borbe za narod, religiju, jezik i tradiciju, zadovoljavaju svoje materijalističke pohlepe, ne poštujući nikakve moralne i ljudske norme. I sve to u jednoj siromašnoj zemlji Bosni, prepunoj prirodnih ljepota i ljudi koji ne razmišljaju. Zlo je korov, a dobrota je cvijeće. Kad zli raznesu sjeme zla, ono se raskoti, pa se godinama ne može iskorjeniti. A u korovu teško niče cvijeće. Trebaju strpljivi vrtlari i mnogo ljubavi da ispuni srce kao što je Bosna. Kako neko i danas može biti na liniji nož, žica, kada je sva strava tih simbola do srži osvjedočena? Oni koji vrijede više, koji znaju više, koji su pošteni, koji vole ljude, koji su prije svega ljudi, dvadeset godina su gurani, od manje vrijednih, pohlepnih, nemoralnih i nepravednih, u zapećak, ne dozvoljavajući im da pošteno rade i da daju doprinos zajednici, svojoj zemlji, domovini. Mi, Bosanci, moramo biti svjesni činjenice, da će Bosna, bez politike sporazumjevanja i kompromisa krvariti i biti pod stalnom prijetnjom raspada. Stoga, progutajmo i poneku knedlu nepravde, sa jasnom vizijom, da jednom svi Bosanci, u suncu koje nas obasjava, prepoznaju naše zajedničko sunce. Pobijeno ih je 66 I slovima : šesdeset i šest. Sve ostalo pusto , dobra moja Kitty!.. Dakle , muslimanska sela : GUVNIŠTA…HUSEINOVIĆI , CEROVA RAVAN -TRAVARI!.. To je MOJA priča …! Oči u oči — po Foči Objavljeno:ponedjeljak, 13. Da i ne pominjemo nacionalnost. Sjećaš li se toga? RASTUŽILO ME , jer opet od mene tražiš ono isto što si tražila i ranije , doduše putem komentara na moje pisanije — posredstvom kojih smo se i upoznali. I to na kanadskom saytu. Kažem sebi : Evo opet KITTY — traži ono isto , a ja neću baš to! Nakon dugog razmišljanja , u tuzi moram priznati — kažem sam sebi : — Pa , Kitty je ipak naša , lijepa i intiligentna cura — uporna , pa šta onda? A usto — LJUBUŠANKA! Pa — šta onda? Mislim : ako tim što ona od mene traži obradujem samo jednog JEDINOG- ćovjeka , još ako to bude samo Kitty — to ima smisla! I tako odlučim da ti ipak odgovorim. Na sve što me pitaš. Na svoj način , naravno! I da tako maltretiram dobar dio ljudi koji ne vole da vire kroz tuđu ključanicu. Ne , nije potrebno da znam od koga si dobila moju Email adresu: to nije ni bitno — jer , ionako — ono što ću napisati upučujem samo tebi. Samo tebi , draga moja još neviđena Ketty — samo tebi! I još nešto na čemu insistiraš: slažem se da govorim samo istinu. U potpunosti se slažem! Samo , mnogi ljudi su stradali istine radi. Jedan moj primjer će te interesirati i nasmijati. Ja nisam do duše stradao , a mogao sam. Ostalo je na — smijehu! U Č I T E LJ O V A NJ E U naše vrijeme niste tražili posao učitelja , nego ste — poslije završetka škole bili raspoređeni. Ja sam dobio dekret za PRIJEDOR! Sutradan me sretne moj direktor škole OMER HAJRIĆ , jedan strog , ali i pravičan čovjek koji mi reče : Ne ideš u PRIJEDOR , NEGO U FOČU…Evo adresa da se javiš sutra u 11 sati kod ministrice… ili tako nešto i reče mi ime. Pošalju namjerno mene kao mladog učitelja u jedno udaljeno selo kod FOČE , u vrijeme kad je još bilo ŠUMLJAKA , koje su ganjali po planinama. I ranije su tu slali učitelje , ali su oni bježali. Stanovništvo je muslimansko , ali ima mnogo i pravoslavnih kuća. Tako su bar zapisali oni koji su ocjenjivali. Bože , kako sam se iznenadio kad mi je ministrica za prosvjetu i školstvo podvukla mislim , Kitty , da se zvala MITRA MITROVIĆ , da je sada vrlo važno , vrlo važno što sam HRVAT! I da bi vrag bio još crnji , nije mi ni rekla zašto! I to u svom malom , skromnom kabinetu! Sasatanak sa ministricom tada , moja Kitty — bilo je to kao kad bi tebe sada OBAMA pozvao na sastanak i kazao ti da te je pozvao za neku misju u kojoj je vrlo važno što si HERCEGOVKA!.. Tamo , u HUSEINOVIĆE , poslali su me i kao LJUBUŠAKA — što nije bila bogznakakava preporuka …. Eh , gdje si ti tada bila — moja draga KITTY! I tako ja u tom selu TOHOLJI nastavljam da ostavljam svoju mladost. Moj podvornik ARIF ŠLJIVO , mio i drag čovjek — kao otac da mi je. Moj predsjednik školskog odbora je IMAM , onako priučeni , seoski imam — imenom — MALIN DŽOMBA!.. Priučen kažem , onako : seljaci izaberu najboljeg među njima , i najsposobnijeg da vodi zajednicu i molitvu petkom — i proglase ga imamom. Eh , moja draga KITTY , godine 1956! Malin Džomba odbije te tvrdnje — kao neistinite. To je uvod u ovu priču , moja KETTY! A poenta je ovo : Pitam ja TOG mog predsjednika školskog odbora IMAMA MALINA : — Bogati , efendija , da te nešto priupitam? Ja se , onako , šalim! Ti kažeš da me neko zato tužio u opštinu — te da su te zvali i da si Ti izjavio da to — NIJE ISTINA? Otuda i moje pitanje! Ti si stariji čovjek , a usto IMAM — kako MALIN DŽOMBA može da laže? Pogladio je samo svoju dugu , sijedu bradu i odgovorio mi : — Znaš , MOJ DOBRI UČO , kad je korisno — VALJA MALO i OMAHNUT! I kad god imam problema sa istinom — bilo da je sakrijem , ili da je kažem , sjetim se tog mog nezaboravnog predsjednika školskog odbora MALINA DŽOMBE iz dalekih FOČANSKIH TOHOLJA — kojih više nema , KITTY — NEMA. Bili — pa ih više nema. Uostalom , tješim ja SAM sebe , KITTY — pa , ja ipak pišem priče o postojećim ljudima , ali ipak PRIČE! Pa ko voli — nek izvoli! Vuk ne zna da govori! I ne može da proguta baku!.. Kako se toga nisam sjetio? Hajde , spavaj sada , sine — laku noć! I V A N G O R A N Kao i danas kad sam dobio tvoje pismo u kome tražiš istinu o meni! Kako da ti kažem , KITTY! TU — po vrletima fočanskim — OKO SELA BASTASI! I TOHOLJI , od godine 1956. Znaš li ti , Kitty , ko je MARIJA CRNOBORI?.. Pretpostavljam da ne znaš , eh!.. Vrhunska , svjetska i nenadmašna FEDRA — KLITEMESTRA — OFELIJA — LAURA — GROFICA EBOLI… Oh , Bože — djevojka Ivana Gorana Kovačića! I ja odlučim da je potražim u Beogradu. I da joj postavim — i to pitanje! I primi me ona , Kitty! Ja sam se , naprosto , izgubio! Ispred mene je stajala starica MARIJA CRNOBORI — zaista!.. I kafu mi skuhala! U svom stanu na TERAZIJAMA …Na Terazijama , Kitty , na TERAZIJAMA! Znaš li ti , KITTY , gdje su Terazije — zasigurno ne znaš? POKAZIVALA MI JE ONA , OH BOŽE — i ORIGINALNE SVESKE IVANA GORANA , i pjesme pisane njegovom rukom! Njen muž — znameniti MARKO FOTEZ već je umro. Tako da mi je MARIJA CRNOBORI otvorila svoje srce — i ja sam napravio intervju! Hoćeš da ti taj intervju pošaljem , Kitty? Zašto to ne bi zamislila , KITTY? M A L I N D Ž O M B A i A R I F Š LJ I V O Eto , moja Kitty — vidiš , taj moj dragi MALIN DŽOMBA i taj moj podvornik ARIF ŠLJIVO — već poodavno počivaju na seoskom groblju , groblju koga više niko nema da obilazi. Jer u TOHOLJIMA više niko i ne živi. Niko ništa o njima NIKAD nije saznao!.. Bar koliko ja znam! Poodavno se spremam , KITTY , da po planinskim bespućima sela TOHOLJA — i HUSEINOVIĆA — odem potražiti grobove svojih odvedenih i izgubljenih učenika! I da pokušam potražiti mezare ARIFA ŠLJIVE i MALINA DŽOMBE , iako sam siguran da ih je već poodavno prekrila — trava zaborava! Ali , imam ja pred očima čitavo groblje — snaći ću se ja , Kitty! Snaći ću se ja! Ali , nije to sve! Tu u — NEKADA mom školskom području sela HUSEINOVIĆA.. Pričaju ljudi…A ja slušam — i sve mi slušalica podrhtava u ruci!.. I to pričaju ljudi kojima ja vjerujem. Svi učitelji to mogu da potvrde pa i ti , TONI — reci pravo! Možda je to bila osveta…Moguće je! Jer su i oni naši BALVANI radili svašta!.. Podvi rep i šuti… Kao krivac! Ali , nemojmo , učo , sada o tome!.. Hvala ti na čestitci naše slave SVETOG NIKOLE! Izgleda , ostaje nam da jedino vjerujemo u njega! To nisu ljudi , moj TONI!.. Sve jesu , ali ljudi nisu!.. Nego , dođi nam već jednom , velikog ti BOGA! I ti stalno obećavaš i nema TE! Dvadeset petog , ili sedmog — to je isto! Kao sto smo nekada i bili ISTO! Obični ljudi koji me se još sjećaju. S E L A , LJ U D I i S L A V A A ja sam tu , u HUSEINOVIĆIMA , službovao , Kitty — od godine1953 do 1956. Tu su samnim bili i moj brat STANKO , kasnije i sestra IVANKA. Da nisam sam i da tu , usput , završe školu! Došli da brat ne bude sam , a otac umro — majka MARECKA ostala sama sa šestoro djece — ja najstariji!.. U najsiromašnijoj kući u VAŠAROVIĆIMA! Kad kažem GAPIĆI , ne mogu da ti ne kažem , KITTY , volio sam jednu djevojku iz tog sela — zvala se DUŠANKA IZ GAPIĆA!.. Bila je kao anđeo!.. Kakvu i tebe zamišljam! Tako se tamo i imenuju ljudi : BORKO IZ BRAJKOVIĆA , PERO IZ ALINOVIĆA, MARTA IZ MEDANOVIĆA , MURATA IZ HUSEINOVIĆA , DUŠAN IZ VASADIĆA , VASILIJA IZ HODŽIĆA , HUSO I HASO iz TRAVARA…LEKSO IZ ŠKOBALJA…JOVANKA IZ BJELICA! Među njima mnogo mojih bivših učenika. Pobijeno ih je 66 I slovima : šesdeset i šest. To je zvanična priča , moja Kitty , o tih 66! Zvanična priča onih kojih se to tiče. Sahranjeni su u groblju u FOČI. I svi su sa mog školskog područja i iz sela : ŠKOBALJI , HODŽIĆI , BRAJKOVIĆI , BAŽDARI , CEROVA RAVAN , MEDANOVIĆI , BOGAVIĆI , ALINOVIĆI…. Sve ostalo pusto , dobra moja Kitty!.. Dakle , muslimanska sela : GUVNIŠTA…HUSEINOVIĆI , CEROVA RAVAN -TRAVARI!.. To je MOJA priča …! Nemoj mi zamjeriti , KITTY!.. Uspomene naviru , mutne i daleke! Bilo kako bilo — i njih ću potražiti, KITTY! Kažu mi čak dva filmska reditelja : — Idemo tamo — ti pričaj — mi snimamo!.. Naš film ima temu : kako jedan ostarjeli profesor ,Hrvat — odlazi u Foču da traga za grobovima svojih učenika — muslimana i Srba!.. Hrvat , i još k tome iz LJUBUŠKOG — maškare se tako oni samnom! A ne znaju ti reditelji da meni , u tom smislu, nije ni do šale , ni do maškare! Ne mogu ja tako! Hoću da idem sam , ili sa najdražima — mladim ljudima! Tako sam im odgovorio, Kitty! Ozbiljno pitam — hajde sa mnom! Povedi , KITTY, i tog svoga MOMKA o kome pišeš tako tople riječi!.. Kažeš da ne govori naš jezik — pa , naučit ćemo ga! Kako pišeš da planirate i zaruke — eto , da budem KUM!.. Javljam se od srca! Učinit ćemo to u bespućima jednog od pomenutih planinskih sela!.. U nekada ljudskom mravinjaku — SADA U PUSTINJI! U BAŽDARIMA — kazu zivi sam , tako — kao pustinjak — moj učenik MANOJLE STEVANOVIĆ. Čuva blago i — plače. Ubili su mu suprugu MILJU VIŠNJIĆ iz ALINOVIĆA i to na njegove oči. On se , nekim čudom , spasio! Eh , Bože — da li je još živ? Svi ljudi imaju svoje istine! Jedino oni mogu razbistriti zamučenu vodu!.. A ti si tu , Kitty , najbolja adresa!.. Ljubušanka , a usto…. Pokazat ću vam tebi i momku i pećinu u kojoj se , u toku prošlog rata , sama porodila S E M K A — silovana heroina moje priče CRVENI FERARI — priče koja ti se toliko dopada. Tako ćemo , zajednički , posjetiti i HUSEINOVIĆE — i TOHOLJE! I sretati heroje moje priče. Onako , Kitty : OČI U OČI — PO FOČI!.. NE , NE MORATE ZATO DA SKUPLJATE PARE!.. SAKUPITE SAMO MALO MLADALAČKE HRABROSTI — SAMO MALO HRABROSTI , KITTY , i NIŠTA VIŠE! Jer , ja sam sva vrata iza sebe ostavio otvorena! A ako baš hoćete , možemo pozvati i one filmske reditelje. Oni će raditi svoj posao, mi svoj! JE LI TAKO , KITTY — Važi?.. M I Š LJ E N J E Eto , i ja sam promijenio mišljenje. Samo budale ne mijenjaju mišljenje — je li tako , Kitty? Odgovorit ću ti na sva pitanja , samo onako — na preskok. NA PRESKOK , KITTY!.. Na tebi je da pitanje samo postaviš! Ko sam , pa sad JA da tako počinjem! Eto , mislim da sam odgovorio na sva tvoja pitanja. POZDRAVE i POLJUPCE IZ SNIJEGOM OKOVANOG PARIZA! PS : Tvoje pitanje : KAKO SU LJUBUŠACI PEKLI VOLA — i KAKO JE TREBIŽAT POTEKAO — UZBRDO? Kitty Ne , ne bih o tome! Uostalom , porazmisliću — i porazmislit ću! Ljudi Bosne se ubiše da nikad ništa ne zapišu, da pamte samo koliko traje njihov goli život, da ignoriraju zabilježiti ono što su iskusile njihove majke i očevi… Bio je mjesec juni, godina 1967. Seljake je ohrabrivalo što je Tito stao uz Arape i muslimane, što on, govorili su, voli Nasera kao brata rođenog, jugoslavenska današnjica ima osjećaj za pravdu, dobro zna ko su žrtve a ko nasilnici, pomaže arapski svijet, pa se o Bliskom istoku smjelo raspravljati dokle god je imao ko slušati i koliko god je domaćin nekog sijela pokazivao strpljenja da se o tome naširoko raspreda. Među onima koje bi se s pažnjom saslušalo šta imaju reći nakon odslušanih radijskih vijesti, ili grčećih, šumećih, čudno ukošenih komentara Grge Zlatopera putem Radija Amerike, bio je plemeniti i pričljivi starina iz moga djetinjstva Omer Čorbo 1893. Omer Čorbo je baš tih junskih došao iz Ljubine u Kruševo, došao je, uoči koševine, na nekoliko dana kod svoje mlađe kćerke Šerife, supruge moga starijeg brata po ocu Ejuba. Konkretnije, boravio je na Stocu, u kući koju je Ejub, zajedno s imanjem, kupio od Ésme i Redža Lugušića. Lugušićima je u požaru na Kadrića Ravni smrtno stradala starija kćer Remza, nisu više imali snage boraviti na Stocu, pa su od Kršā kupili imanje na Sutulijama. Omer je bio visok, koščat, djelovao je autoritativnim i markantnim za one koji bi ga slušali, na glavi je uglavnom nosio i fes i bio jedini od seljaka koji je duhan konzumirao na lulu. To je bila prva lula koju sam vidio u svome životu. Kad odrastem i kad budem pušio, govorio sam sebi, morat ću pušiti na lulu, kakva savijanja cigareta u prozirni papir zvani tariguz, kakva baljenja i lijepljenja papira, isključivo treba pušiti na lulu, ćeif s lulom daleko je izrazitiji, a pušenje svečanije i gospodstvenije. Omer bi se znao zapričati kako je lula manje opasna po zdravlje od običnog pušenja duhana. Posmatrao sam kako unutrašnjost lule čisti nekom posebnom dugom iglom, mrvicu po mrvicu, polahko i strpljivo, jednako predano i jednako rutinski. Jedva bih čekao da počne čarobnjačka igra ukresavanja pomoću kremena i truda, kako se zvala posebna mehkodrvena sitnjasta masa, iza čega bi natrpani duhan u lulu počeo usisavati pokrenutu vatru i pušenje je moglo da počne. Tog momenta bi se otvorila i priča, ili, pak, bila bi nastavljena priča koja je neko vrijeme zastala, skrenula ustranu, vezala se za kvalitet duhana i gdje se danas može nabaviti najbolja škija. Nema dobra duhana bez dobra sunca, govorio bi dedo Omer. Omer Čorbo je o egipatskom predsjedniku Naseru, ili o sirijskom predsjedniku Asadu, o mnogim arapskim vođama i političarima iz tog doba govorio kao da ih lično poznaje, tako su ga razumijevale moje dječije uši i oči. Arape će ubiti njihova nesloga, tako je jednom rekao. Nisu ti Arapi baš neki muslimani, da su imalo dobri muslimani, ne bi se međusobno ujedali i ne bi dali da se bezdušno gnjave Palestinci. Kako sam bio beskrajno maštovito dijete, zamišljao sam velika pješčana prostranstva i na njima neke Arape i neke Izraelce, pucaju jedni u druge kako su to činili Nijemci i partizani u Drugome svjetskom ratu, jedni su ubijeni, drugi samo što nisu bili ubijeni, mnogo je krvi, zavoja, raskomadanih tijela, navijačka strast je, dakako, na strani Arapa, jer su muslimani, i jer smo svi mi muslimani, samo što se priče uvijek mi je na to otac Agan ukazivao ne nose nigdje osim tamo gdje pričama pripada njihovo prirodno mjesto. Od malehna su me učili šta se, kad i gdje može reći… Omer nije samo pričao i na svoj način tumačio svjetske političke događaje jedino u tih nekoliko junskih dana šezdeset sedme, dolazio je on u Kruševo i u kasnijim godinama. Arapsko-izraelski ratovi trajali su i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Obradovao bih se svaki put kad bih ga vidio. Sjeo bih blizu njega, štošta priupitao i slušao. Plijenio je iskrenom pitomošću i dobrotom, što i nije bila baš redovna karakterna osobina gorštakā iz moga kraja. Za djecu bi uvijek imao ugodnu starinsku priču i savjet koji nije nametljiv. Nekoliko puta sam mu pridržao ručnik dok je, za đerizom, uzimao abdest. Jednom sam od Omera, u danima njegovih dolazaka na Stolac kod Šerife i Ejuba, čuo priču o kravi Vezulji i djevojčici sirotici kojoj je krava pomogla da ispréde veliku količinu vune, što je bila ultimativna naredba okrutne i zle maćehe. Baš ta priča o kravi Vezulji, kao i mnoge druge priče, zauvijek je pogubljena u mome pamćenju, ko bi je danas uopće mogao ispričati, zadržani su jedino opći, univerzalni prototipovi sličnih junaka i junakinja u bosanskoj usmenoj tradiciji. Pedeset godina kasnije u odnosu na tu daleku 1967. Fatima živi u Sandefjordu, u Norveškoj. Kad smo prošloga februara, ove godine, razgovarali o njezinom dedu Omeru, pokušavao sam se sjetiti gdje sam posljednji put vidio Omera Čorba. Sjećanje me vodi na jedan put pješice s ocem iz Jeleča prema Ljubini i Kruševu. U Jeleču je živjela moja tetka, očeva starija sestra Malka. Svratili smo do Omera. Bio je u tom sunčanom augustovskom danu sam u kući. Inače je živio sa sinom Habibom i snahom Tifom, rođenom Oruč, te s njihovo četvero djece — sinovima Bajrom i Jusom te kćerima Zehrom i Halimom. Halimu sam prije desetak godina sreo u Frankfurtu, u Njemačkoj, ona se meni javila, ja je ne bih prepoznao. Ista si tetka Šerifa, baš ličiš na tetku Šerifu, rekao sam joj. Omerova unuka Fatima sjeća se dedovih dolazaka u Zaostro za vrijeme Bajrama. Ljubinci bi se morali sabahile spremiti za bajram-namaz, osedlati i uzjahati konje, pa, preko Kruševa, ili Štavnja, uputiti se prema džamiji u Šadićima. Bilo je najmanje tri sata hoda. U povratku iz Šadića Omer bi, sa sinom Habibom, najčešće svratio do svoje kćerke Ifete i zeta Kasima, u Zaostro, i bili su to, priča Fatima, najsvečaniji trenuci u njezinu djetinjstvu. I ja se živo sjećam odlazaka na bajram-namaz svoga oca Agana i osedlavanja konja Dorata. Prije trideset godina sam napisao tekst kako su vjerski blagdani blagoslovni počinci na dugom i neizvjesnom vjernikovu putu ka Raju. Od Fatime sam saznao da je njezin dedo Omer Čorbo suprugu Hajru, rođenu Dedović, izgubio u ratu, u vrijeme bombardovanja Foče 1942. Samo on zna kako je izišao iz rata, muhadžirluka, i na koji je način uspio organizirati život u Ljubini s četvero djece — Habibom, Fehimom, Ifetom, Šerifom. Najmlađa kćer, peto Omerovo dijete, stradala je u ratu, negdje u muhadžirluku kod Tešnja, imala je tri, ili četiri godine. Omer se nije poslije nikako ženio. Živio je od zemlje. Nije imao nikakvu penziju. Živio je skromno od ljetine, pazio i odgajao svoju djecu. Nije nimalo slučajno da mi je baš on ispričao narodnu priču o kravi Vezulji i sirotici koju maltretira zla maćeha. Njegova unuka Zehra kaže da sve što je naučila o islamu i islamskoj tradiciji veže najprije za deda Omera pa tek onda za efendiju Murata Merdana. Omer je na Ahiret preselio aprila 1984. Znao bi, pričaju, često reći: Samo da mi se oženi Bajro, ne bih žalio umrijeti. I umro je dan poslije. Obojica Habibovih sinova, i Bajro i Juso, stradali su u godinama agresije i rata. Juso Čorbo je doživio sudbinu nestalih, ne zna se gdje je ubijen, nikad nisu pronađeni njegovi posmrtni ostaci. A baš me za Jusa vežu nekolike lijepe godine u vrijeme osnovne škole. Juso je stanovao kod svoje tetke Šerife. On je bio peti a ja treći razred osnovne. Ne znam otkud mu novac, ali volio je u našoj seoskoj prodavnici kupovati krupne napolitanke, mješavine, kako smo zvali velike kutije s raznim poredanim keksima, neštedimice je slatkiše dijelio s drugima. Na taj je način kupovao vlastiti status među djecom, pošto djeca znaju biti jako neugodna prema svakome ko dolazi sa strane. Rijetko sam poslije viđao Jusa, ali se jesam raspitivao gdje je i kako je. Čuo sam da se nije ženio. U ovim bi se mjesecima i godinama mogao pitati na koji bi način dobri dedo Omer vidio događaje u arapskom i, općenito, u muslimanskom svijetu, kad su svi mogući stereotipi iskasapljeni a tradicijski društvenopolitički principi iskarikaturalizirani. Pitam se šta njegovi unuci i praunuci znaju o Omerovu sudjelovanju na Solunskom frontu, je li ikome i koliko pričao o svoje četiri godine provedene u Nürnbergu nakon zarobljavanja u Prvome svjetskom ratu, gdje je mogao napamet naučiti mnoge ruske pjesme. Iz djetinjstva pamtim ogromni stari dud sa crnim plodovima na brijegu iznad kuće kod djeda Mustafe i nene Hadžire. Na travnjaku ispod ove grdosije bilo je mnogo opalog duda, a ti plodovi bili su veliki, sočni, medenasti. Sve smo ih kupili i jeli sa slašću, topili su se u našim ustima, a dio smo kupili u male drvene sahane za djeda i nenu. Bili smo zauzeti dudovima. Kada smo krenuli prema kući, umrljanih i ruku i usta, nena je pustila kokoške, a one u trku pod dud, a plodove su gore i ptice tamanile. Svi smo se okoristili dudom. Ako dud njeguješ pa mu boljke liječiš, kao što ja radim, on se razvija i može živjeti i do pet stotina godina. Dudovi su vjesnici ljeta i sada ih treba jesti. I ljudi, i ptice, i kokoške, i stoka dok pase travu. Svima je od koristi. Otkako sam došao s hadža, a ima tome više od dvadeset godina, ja sadim dudove po Sarajevu. Ima ih oko tri stotine koje sam zasadio, one najbliže obilazim. Nama je Gospodar prostro zemlju da iz nje izniče raznovrsno bilje, kako bi ga koristili, a u biljkama su i ovi moji dudovi. Ja ne mogu sagraditi džamiju, ne mogu podići ćupriju, ali mogu saditi dudove. Zato su ih na selu svi sadili na strani iznad ili ispod kuće, jer drži zemlju i upija vodu i tu ne može biti klizišta. Sjeti se samo one tragedije s klizištima. Zemlja je krenula tamo gdje je bila golet, nije bilo snažnog drveća da je drži, i gutala je kuće i stoku. A godinama su velike vrućine, hladnoće i snjegovi, sve se smjenjuje. Na koji sam god proplanak izišao vidio sam ostavljeno smeće i okresane grane s drveća. Čovjek kao da ne zna da postoji kosmička sila koja se buni protiv ljudske bahatosti prema prirodi. Snaga je vode i zemlje od Gospodara i niko ih ne može pobijediti. Nama je Gospodar sve biljke dao na korištenje i mi Mu na tome moramo biti zahvalni. On u svom govoru spominje palmu, smokvu, maslinu, tikvu, đumbir, krastavice, a dud je bosanska hurma. U haremu Salihovi bijeli dudovi. Inače, dud regulira šećer u krvi, djeluje na rad žlijezda, mozga i srca. Ko jede dud, ne može biti da ne bude zdrav, pogotovo da zdravo ne misli. Ovo je hair drvo. Ne smije se mladica ukrasti, jer je ona hair onoga ko ju je posadio. Drvo je duda ispod kore žutozlatne boje, zlatna sadnica. To je prirodni antibiotik. Odmah ispod Ekonomskog fakulteta nalazi se u parku veliki šareni dud s prekrasnom krošnjom čije su se grane spuštale do zemlje. Krošnja je okruglasta, s granama, lišćem i plodovima, sva je u nekakvom skladu, harmoniji i nakon kiše odiše čistotom. Ako išta, podario sam mu dva duda, to je moj hair njemu. A neke je godine u Srbiji izišao zakon o istrebljenju duda zbog svilene bube koja se pojavila, a i mi smo krenuli za tim zakonom, dok Indija i Kina drveće duda upotrebljavaju za proizvodnju svile. Otiđite u Anadoliju, u Tursku, pa ćete vidjeti čitave drvorede zasađenog duda. Turci dud prodaju osušenog, kod nas ga prodaju po cijeni 50 maraka po kilogramu. Eto koliko je cijenjen u svijetu. On je ispod dudova prostro najlone pa mu je lahko kupiti. Svako jutro najloni puni dudova za džem, kompot i poslastice. Sve mu je nadohvat ruke. Upitah hadžiju Saliha šta ga to tolike godine drži pa sadi dudove, a bliži mu se osamdeseta. Trud neće biti uzaludan. Gospodar će ga ukabuliti. Repa bez korjena Nisam repa bez korjena. I ja sam nečije dijete. Od babe i mame rođena, na svom kućnom pragu,u kući iz koje mama ne stiže do bolnice da me rodi. Nena preko avlije priletila, pupak mi svezala. Nisu me mjerili, kažu bila sitna ko kahveni mlin. Nena mi ime nadjenu neobično i rijetko. Značenje nekad davno potražih na perzijskom stanovnica pokrajine Mero. Tog avgustovskog predzadnjeg dana u mjesecu udahnuh prvi dah moje Foče, moje Drine i toplog fočanskog ljeta. Ne, nisam ja repa bez korjena. Do kuće koju moj baba sagradi kuća mog dede. Kažu kad su je rušili 1984. Ne, nisam ja repa bez korjena. Drina huči u mojim venama, brza , plaha,duboka i hladna. Na čas je mirna tiho teče a onda ne najavljeno iznenada vir zakovitla zavrne do dna dubine duše izroni sjećanja. Opet sam u mojoj Foči. Stolice još nisu postavljene nije sezona, pločice su glatke. Moje rošle klize kao po ledu. Izvodim piruete,okrećem se poput klizačica na ledu i sanjam svoje snove. Trčim sa Lolom koja veselo laje, igramo se u rakitama. Berem mace na Sastavcima , to su propupale vrbe u mojoj Foči. Zvuk veselih sirena najavljuje svatove ispred zgrade Opštine. Trčim brzinom munje da vidim mladu. Mlada bijela , lijepa sa buketom cvijeća nasmijano se fotografiše. Jedem kolače kod Fejza kod nas se tako govorilo Fejza ne Fejze. A što je taj Fejzo pravio šampite sa okusom djetinstva bolje jela nisam. Boza, limunada, rolat crni sa čokoladnim punjenjem, tulumba i neke debele kifle punjene džemom. Miris starih davno pročitanih knjiga još se drži i čuči u meni. Nisam ja repa bez korjena. Svakog insana stigne sjećanje na dane djetinjstva, mladosti , na rodni kraj. Nostalgija je nedostajanje onog što je nekad bilo lijepo. Kod mene je to nešto više od nostalgije. Kojim imenom nazvati stanje kad ti neko iščupa korjen a znaš da ga imaš a opet kao da ga nemaš? Kako opisati stanje kad ne možeš da odeš na svoj rodni prag iako ga fizički nema iako fizički možeš da odeš a da ne osjetiš radost i ispunjenje? Stanje u kojem živiš kao u vakuumu u kojem valovi Drine zapljuskuju resko i hladno sjećajući na smrt nikako na život. Kad duše nevinih lebde iznad Sastavaka Ćehotine kod nas se uvijek govorilo Ćehotina umjesto Čehotina u Drinu. Kad imaš osjećaj da se ništa mirisom ni čistotom ne zove! U vakuumu u kojem nema istine ni pravde. Dok je odgajala djecu i održavala kuću,Majka je uvijek imala više posla nego što je mogla osvojiti. Ta borbenost i dobro zdravlje bili su razlog što je doživjela duboku starost. Tada je odjednom postala besposlena,osjećala se nepotrebnom i beskorisnom-djeca su se poženila i poudala,svako je imao svoj život,njoj je ostajalo samo da im ide u goste ili da se zabavlja sa unučadima. Određene periode vremena provodila je,naizmjenično,kod trojice sinova. I dalje je bila zdrava,horna za posao,ali za njenim angažmanom nije bilo potrebe. Nikada nije išla u redovnu građansku školu, nije bila nigdje u službi — čitav život provela je u kući, pa je sačuvala izvorni bosanski jezik koji je naučila od svoje majke, i od oca, čuvenog Husein-bega Zulfikarpašića-Čengića, izuzetno mudrog i obrazovanog čovjeka, te u kući Trhulja, ugledne fočanske građanske porodice u koju se udala. Leksičko bogatstvo, neke karakteristične osobine bosanskog jezika česta upotreba glasa h, na primjer , čuvanje nekih starih slavenskih riječi koje su u svakodnevnoj životnoj praksi zaboravljene ili zamijenjene tuđicama karakteristike su tog jezika, koje nisu samo pokupljene u rodnoj kući, nego ukazuju na viševjekovno jezičko pamćenje mnogih generacija ovih dviju porodica. Nije predmet ovog rada da raspravlja o tome zašto je u proteklim decenijama naše novije historije nasilno izostavljen naziv bosanski jezik, ali bosanski jezik je to nasilje preživio, možda najviše zahvaljujući jednoj svojoj osobini: da prihvati, profiltrira i usvoji sve što je vrijedno i lijepo, pogotovu nove riječi, izraze i sinonime, i da tako postane još funkcionalniji i bogatiji. Trhulj, Sead Rječnik moje majke : Prilog leksičkom blagu bosanskog jezika. Originalan istraživački rad u kojem su obrađene i reafirmisane mnoge zaboravljene ili nasilno uklonjene riječi koje predstavljaju korijene bosanskog jezika. Uz mnoge riječi isprčane su i priče vezane za autorovu majku, što knjizi daje i posebnu literarnu vrijednost. Sa Drine svježi povjetarac lahko i neprimjetno razgaljuje. Fočansko korzo se ispuni fočacima i onim rođenim i onim tek nastalim i onim što su došli na ferije pa na tren postali fočaci. Šetnje ljetne, korzuše, rahatne, lagane, bezbrižne. Korzo počinje od zgrade Opštinskog suda prema Domu JNA kino. Ozbiljnom stranom šetaju ozbiljni, odrasli. Doktori, profesori, radnici, domaćice, penzioneri. Dotjerani, namirisani, dva po dva, ruku pod ruku. Muž i žena, dijete, prijateljice, komšinice, kolege i kolegice. Iz hotela Zelengora čuje se muzika i gubi niz Ćehotinu. Na zidu ispod Zdravljaka posjedi se malo pa se opet pođe u šetnju. Da se vidi i da budeš viđen. Neko je trknuo i do Trsta, neko do Sarajeva. Sladoled na kugle u Zdravljaku , pogled na plakat od kina koji se film prikazuje na ćošku ćehotinskog mosta i korzo se nastavlja pored kina prema Trgu. Žvake u Delikatesu ili rum pločica, košpe, slani kikiriki u papirnim fišecima ispred Begove kuće mala kućica prodajno mjesto. Ispod trga na zidiću grickaju se košpe i pričaju vicevi, sve nam je smiješno bilo. Malo se svrati i do Fejza na šampitu , niko nije pravio bolje šampite, pa onda uz stepenice preko trga. Gradska kafana, puna bašta i sladoled na automat, vanilija, jagoda ili mješovito po želji. I tako u krug, puni krug ili polukrug. Šetnja nikad dosadna nikad dovoljna i nikad zaboravljena. Kad me ovako sjetnu zaposjedne sjeta pa me ispuni sjećanjem od kojeg me zgrabi za grlo nevidljiva ruka neka i stisne tako jako da mi se i duša stisne u mrvicu tvrdu. Zapitam se tada jesmo li ozbiljni to postali ili smo balavi ostali? Mervana Gogalija , Sarajevo 2017. Bećir Omerbašić je rođen 1888. Kao mladić trebao je biti mobilisan već 1911. Nakon smrti oca Omera, naslijedio je kovačku radnju u kojoj je radio i tako izdržavao majku i tri sestre. Mobilisan je tek 1914. Teško je ranjen 17. Zajedno sa sedamnaest drugih ranjenika prebačen je na liječenje u bolnicu u Budimpešti. Liječenje je trajalo puna četiri mjeseca. Ostao je trajno invalid u lijevu ruku. Spasio ga je rođak, Šaćir Iković, koji je bio tabor-imam i koji je Bećira uzeo u svoju imamsku službu kao pomoćnika. Tu je i dočekao kraj Prvog svjetskog rata. Vratio se u Ustikolinu i 1920. Imali su osmoro djece. Bećir je nastavio rad u svojoj kovačnici. Njegova kćerka Fatima Telalović se dobro sjeća očevih priča o Prvom svjetskom ratu i njegovom ranjavanju. Pričao je o strahotama ratovanja na Karpatima, snijegu u mjesecu avgustu i tijelima mrtvih vojnika u raspadnutom stanju, ali i hrabrosti Bošnjaka. Njegova trajna uspomena na rat je bio i jedan poveliki geler u lijevoj ruci, ispod lakta, koji su mogle napipati radoznale dječije ruke. Sjećao se i pisama djevojke Vasve Kulenović iz Jajca, koja su pristizala nepoznatom momku Jusufu u njegovu bolničku sobu. On se danima raspitivao za Jusufa u želji da mu uruči pisma, ali ga nikada nije pronašao. Tužan zbog toga, napisao je pismo Vasvi u kome je obavještava da pisma redovno stižu u bolnicu, ali da njenog dragog nikada nije uspio pronaći. Dirnula ga je snaga te ljubavi, tako da je i svojoj unuci dao ime Vasva. Poseban detalj iz Bećirovih bolničkih dana, koji je on godinama pričao, jeste trenutak kada je došao u bolničku sobu sa fesom na glavi. Bećir se nije dao zbuniti i nije želio da skida svoj fes. Bećira do kraja liječenja niko više nije opominjao za fes, a on je bio potajno srećan zbog svoje male pobjede. Do kraja života je živio mirno, dočekao i unučad. Umro je avgusta 1962. Govori žensko žensku, u jednom sarajevskom supermarketu, srijeda, uoči prvomajskih praznika. Najradije bih prišo, pa gospođu koja govori pozvao na kafu — eno tamo, ni deset metara od nas, pristojan kafe-restoran — zamolio je da mi sve natenane ispriča. Kakvo umiranje, kakvih, za šta, 15 hiljada maraka, i otkud joj ta tema usred dana, posred supermarketa, gdje zbog preglasne muzike ljudi moraju preglasno govoriti pa ih čuje i onaj kojemu nije bilo namijenjeno da čuje? Unezgodio se, kao da sam nešto ukrao, bržebolje strugnem iza onog reda gondola gdje stoje sve same kisele vode i gdje nikakva posla nemam nego da stanem i uzdahnem. U povratku kući popričam sa taksistom — ti ljudi, sarajevski taksisti, sve znaju mnogo bolje nego mi, njihove mušterije — i stvar mi se objasni. Tamo grobno mjesto košta 10, pa kad se dodaju ostali troškovi iziđe na 15 hiljada bosanskih maraka. Što volim kad mi se objasne stvari. Stigoh kući, ispričah događaj drugarici, a ona se začudi što se ja čudim. Reče, pa se i ja sjetih: kad je umro đedo, bila 2011. Jedna noć boravka mrtvaca u mrtvačnici — 380 kaemova. Ko da su ga, na kašičicu, sve samim kavijarom pitali. Eto tako stoje stvari s troškovima smrti u Sarajevu, pa ti, Sidrane, dobro vidi šta ćeš i kako ćeš i da li ti se uopće isplati umirati. Ramazan je, pred iftarsko doba. Miriše avlija od mamine i nenine kuhinje. Mirisi se miješaju sa mirisom zambaka, kadifica, karanfila i ruža na čistoj okupanoj kaldrmi bez i jedne nepoželjne travkice. Slatko iščekivanje iftara odužilo se. Ljeto je, dan je dug. A onda trk iz avlije na kraj mog sokaka do početka Gapinog sokaka. Tu stojim i nestrpljivo se penjem na prste, istežem vrat i pogled uprt u Carevu džamiju. Čuju se ezani, trčim brzinom munje ulijećem u avliju ja prvi vijesnik završetka posta. Onda sa nenom za ruku pa na teraviju, a u ruci mi pare, dala nena za čokoladu. Opet će ako Bog da goriti kandilji na Carevoj džamiji pa makar ne bilo djece da ih iščekuju. Živi i radi u Sarajevu. Piše za se i za svoju dušu da ostanu uspomene i sjećanja na Foču. Svaki Lagarija je rod sa drugim Lagarijom. Moji preci su dobili prezime Lagarija po tome što su se u prošlosti za vrijeme Austro — Ugarske Monarhije , a i kasnije bavili poslovima povezanim s lagerovanjem drva, balvana, ili japije koje su prevozili Drinom, ili su bili uposlenici na lagerima građevinskog drveta u okolini Foče tako da ih na popisu Austro — Ugarske Monarhije upisaše Lagarija, po onom lageri, lager, lagerije i slično, te ostaše zauvijek tako upisani. Tako mi, moj rahmetli, otac reče, dok je bio živ, i ne znade mi odgovoriti da li su imali drugo prezime prije toga popisa, ali mi je napomenuo da npr. Sada ne možete naći niti jednu osobu s prezimenom Lagarija, a da se bavi lagerovanjem, ili da radi na lagerima, lagarima tj. Poslovi kojima se danas bave u raznim dijelovima svijeta variraju od privatnih biznisa, preko razno raznih zanatlija, socijalnih radnika, administrativaca, IT konsultanata, vaspitačica, profesora te drugih profesija. Isto tako danas na Drini nema niti jednog VKV niti KV splavara iz porodice Lagarija, dok su u prošlosti, poslije drugog sv. Ako bi se ponovo osobama davala neka nova prezimena po poslu koji obavljaju, ili pak po tituli koju imaju, kako je to bilo u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, onda niti jedna osoba iz porodice Lagarija ne bi mogla ponovo dobiti to isto prezime. U Bastasima na Drini je postojala tzv. Đemija je prevozila preko Drine mještane Bastaha, zatim bi pješke išli niz Drinu, pregazili Sutjesku, ili pak išli preko brvna i tako stizali do Kosmana i obrnuto iz Kosmana u Bastahe. O Bastasima Bastasi kod Foče, moje je mjesto odrastanja od rođenja do moje pete godine života. Nalazi se dva kilometra prije Crnogorske granice tj. Za vrijeme SFRJ 1956. Tako je teritorija NP Sutjeska oduzeta porodici Ožegović kao i ogromna imovina drugim bošnjačkim porodicama uz nikakvu, ili minimalnu nadoknadu. Smatra se da je te, 1956. Mjesto Bastahe i okolna mjesta iseljavaju od 1976. Tako se desilo čišćenje tog dijela Podrinja od Bošnjaka. Od tada je prošlo već 39 godina i svatko tko je iseljen ima pravo tražiti svoju imovinu nazad. Mnogi su ta prava ostvarili, ali bivši mještani iz donjih Bastaha, pored same Drine, još nisu ni započeli postupak vraćanja imovine. U Bastasima, pored Drine je izgrađen kamp za pravoslavce 1992. Bilo bi dobro, a zakonski je osnovano da se nekadašnji stanovnici Bastaha potrude i vrate svoju imovinu, tj. Mogu se udružiti, ili pojedinačno podnositi Zahtjev za povrat imovine, jer grehota je ne obilaziti mezarja i ne tražiti svoju pradjedovinu i svoju očevinu. U okolnim mjestima oko Foče, postoji određen broj bošnjačkih familija koje su vratile svoju imovinu i napravili, kuće i manje vikendice. Tako neki žive tamo, a neki s proljeća odlaze u ta svoja mjesta i rade zemlju, održavaju voćnjake, drže pčele, drže mala stada ovaca, po koju kravu… itd. Porodice koji žive u Sarajevu, ili u nekim evropskim i prekookeanskim zemljama dolaze na godišnje odmore na svoja vlastita imanja tokom ljeta. U gornje Bastahe vratili su se: Adem, Aziz, Himzo, Omer i Selim Bostandžić, porodice Pendek i Tahto. U druga okolna mjesta su se takođe vratile neke familije kao npr. Sve to nije ni približno onom broju stanovnika koji su živjeli na području općine Foča do sedamdesetih godina. Takođe treba napomenuti da se Fočaci masovno iseljavaju poslije drugog sv. O Kosmanu Kosman je u blizini ušća rijeke Sutjeske i Drine i to s lijeve strane toka u radijusu oko četiri km. Blizu je mjestaTrnovače, Brod kod Foče tj. U Kosmanu je živjelo nekoliko porodice Lagarija, Deleut, Vejo i dr. Tokom agresije na međunarodno priznatu državu Republiku BiH u Foči 04. Iz Kosmana su ostali muškarci iz porodice Lagarija, kao i svih drugih porodica odvedeni i pobijeni iako su bili civili: Lagarija Nazif 1937. Selo Kosman je očišćeno od ljudstva 04. Bošnjaci nikada nisu išli u susjedne države niti otimali zemlju svojih susjeda, komšija i to je svima u Evropi pa u svijetu poznata činjenica. Sve je to bilo djelo organizovanog zločinačkog poduhvata agresorskih vojnih jedinica. Sada u Kosmanu ima jedna, novo napravljena vikendicu od Sabita i Safeta Lagarije, sinovi Aziza Lagarije rahmetli. Takođe su u Kosmanu kuće napravili porodica Deleut i Vejo. Nadajmo se da će jednoga dana sve Bošnjake porijeklom iz Kosmana povući želja da se vrate na svoju imovinu i da redovno obilaze mezarja svojih nevino ubijenih članova porodice, kao i mezarja svojih pradjedova. Moji roditelji su se odselili iz Bastaha 1964. Potom su se odselili u Gunju, Hrvatska 1966. Ja sam prva otišla iz Gunje kao najstarije dijete 1978. Moja braća Lagarije, žive u Sarajevu i dan danas. U poplavi u Gunji koja se desila 17. Jedina osoba iz porodice Lagarija koja je živjela u Vojvodini, u Novom Sadu, sam ja, i to od 1984. U Visokom, BiH je živio Omer Lagarija porijeklom iz mjesta Bastasi. Inače u Visoko su se udale tokom pedesetih godina 4 moje tetke sa djevojačkim prezimenom Lagarija koje su porijeklom iz mjesta Bastasi, a bile su amidžične moga oca. Tako da u Visokom moja rodbina sa očeve mi strane su: Kovačević, Šahinović, Burić, Ćosić, Sirćo…itd. Sestra moga oca, Fatima, s djevojačkim prezimenom Lagarija udala se u Ustikolinu u familiju Merkez. Postoje osobe sa prezimenom Lagarija koje su rođene u Sarajevu u koje spada jedan moj brat i na desetine rođaka i rodica kao i osobe rođene u Brčkom u koje spada moj drugi brat, te osobe sa prezimenom Lagarija koje su rođene u Njemačkoj, Italiji, i Sjedinjenim Američkim Državama. Ima takođe nekoliko porodica Lagarija, kao i žena sa djevojačkim prezimenom Lagarija, a udatih i nose prezimena svojih muževa koje žive u Danskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji, Švedskoj, te u Kanadi, Sjedinjenim Američkim državama i Australiji, iako nisu rođeni u tim zemljama već su prognanici i izbjeglice poslije agresije na RBiH, poslije etničkog čišćenja, genocida, urbicida, kulturocida…itd. Naime, u Španiji, Kralj Ferdinand II i kraljica Izabela su 1492. Narednih 30 godina poslije te 1492. Smatra se da je oko 300 000 muslimana od 1492. Procijenjuje se da je najmanje 10 000 muslimana poginulo opirući se progonu. Većina španskih muslimana se seli za Bosnu ili Mađarsku, jer je Mađarska bila pod Turskom imperijom tokom tog vremena, a u kojoj je vjerska tolerancija bila na jako visokom nivou. Postoji mogućnost da su među tim muslimanskim familijama koje se spašavaju iz Španije bile i porodice Lagarija. Da li je porijeklo porodica s prezimenom Lagarija iz Španije još uvijek nema valjanih dokaza osim usmenog predanja. Inače riječ lagar znači vinarija u španskom jeziku, a riječ lag znači usporavanje u mađarskom jeziku… U arapskom jeziku postoje riječi poput: lagab, lagap, lakab koje jeste pridjevak, ustvari prezime: Laqap, U bosanskom jeziku bi se porijeklo prezimena Lagarija još moglo povezati sa lagjar — lađar. Srednju ekonomsku školu završila je u Brčkom 1978. Živi i piše u Kanadi od 2000. Zelene se parkovi,cvijeće razno,drveće sve potkresano u svom savršenstvu čisto, uredno, lijepo. Idem onako teškim korakom pomalo užurbano. Ne šeta mi se a kao izašla šetati. Lejla i Nejra oko mene igrale bi se još u parku. Duboko u sebi osjećam ono nešto prazno i neku nadopunu koje nema i ono nešto fali pa fali…NE MIRIŠE IM NIŠTA! U svijest mi dolazi misao jasna kao bum odgovor eto šta fali! Nema pčele da zazuji, ne miriše IM proljeće, sve je bez mirisno. A onda ugledam njega. Onako se baš izdvojio u svojoj plavotnoj ljepoti, lijep i rascvjetao veliki plavi jorgovan. Isti onaj naš iz naše avlije. I zamirisa mi kad pređoh od avlijskih vrata kroz mamin cvjetnjak do česme na lijepo čistoj kaldrmi. Penjem se na česmu pa na jorgovan, pa na još jednu granu. Mala sam spretna, lahko se izverem a gore uh što miriše i najbolji su cvjetovi. Ubraću mami ona voli, ma i neni ću nabrati. Ah kako miriše opojno, resko, nježno svakim uzdahom mi dušu ispuni. U meni se miješa sram eto ne kulturna sam berem cvijeće po parkovima, ljutnja, bjes, nemoć odgovora i govora. A šta mu govoriti? Ne znaš ti bolan da ja ovdje nisam svojom voljom, ne znaš ti da sam ti ja ko ovaj cvijet što ubrah, samo cvjetam a korjena nemam, živim u tvojoj vazi koju mi dosipaš vodom da me održi na životu i imam privid da živim jer eto kao radim za dobru satnicu, pa eto ko imam i para. Ali bolan ne miriše vam ništa! Ni ovaj jorgovan ja to samo umislila. Živi i radi u Sarajevu. Piše za se i za svoju dušu da ostanu uspomene i sjećanja na Foču. Foča — Pazarište MURAT Rezaković, turski asker, dojahao je do Fočanske doline odnekud od Soluna. Služio je sultana dvadeset godina, a od toga deset u Foči bio. Dobro je jezik bosanski govorio, običaje svještio, ali Fočak nije bio. Upravo je dobio tapiju od sandžakkapetana da mu askerluk prestaje pa mu je na volju da ostane u Foči ili kući, u Solun, da se vrati. Sutradan, jutrom, krenuo kaldrmom niz Prijeku čaršiju a u glavi vagao ostati ili se vratiti. Da ostane nije znao što bi, činilo mu se da je i kao asker u Foči bio samo stranac, skine li askerske širite biće još veći. Ako se Solunu vrati niko ga ni poznati neće. Između dva stranca jednog je morao odabrati, baš tog jutra, ali koga?! Prestao Murat vagati gradove a počeo ponavljati: — Salihaga, Muharemović, pa opet, Salihaga… Taj dan bila je subota, i bio pazarni dan u Foči, bila jesen, lijepa jesen Fočanska. Seljaci dotjerali voće ubrano i osušeno, pekmez, šogolj, drva, sijeno, sir, kajmak. Poneka vreća kreča pod Pazarištem bila prislonjena. Tezge se lomile pod medom, vinom, rakijom, kovanim noževima. Cigani donijeli kose, sablje Fočanke a Dervo iz Slatine kace, stapove, čabrice, kosišta, grablje. Svega na pijaci bilo što roditi može na obalama Drine i Ćehotine, kod seljana na Cvilinu, Dragočavi, Godjevnu, Vikoču, u Šadićima, Ćurevu, Zavaitu, što mogu i znaju ruke i zanati došli od Dubrovnika, Carigrada, Beča, odkud sve nisu? I tako, smjenjivale se ponude, čuo se žamor, kasnije i pjesma. Murat Rezaković je hodao gore — dolje, gledao sve, kupovao nije ništa. Što će mu šta, kad sve u kasarni ima. Kasarna mu je kuća, Kulaš i sablja sva briga. Bar je tako mislio dok tapija kapetanska nije došla. Sad mu se po glavi vrzma i Solun i miris Egeja i Foča, valjda iz navike i lijepih uspomena, ali i ona Salihage Muharemovića što je jutros prema Pazaru zamakla. Sjeo pred kafanu podno pazarišta, da noge odmori. Lijeva ga sve više poboljevala. Ranjen u nju bio u mladosti sad crvenila na tom mjestu. Sjeo da kahvu popije ali i rakijicu, onako, za dušu. Prvo ciganka sa ciganima i pjesmom ciganskom a onda i Salihaga Muharemović. Negdje oko podne telal išao čaršijom i pozivao narod na zubanje. Malo prije četiri sata vratio se čaršiji i Pazarištu kad tamo kao da nije ni bio pazarni dan. Na sred Pazarišta prostrta slama, iznad postavljena jedna greda na kojoj je visila jabuka okačena na dva kanapa. Tamo jedan, što bi sudija trebalo da bude, počeo pozivati: — Trebaju nam dva Ciganina, dva Vlaha, dva Turčina, dvojica Balija, dva Jevrejina… I kako su iz mase izlazili ljudi po dogovoru ili masom nošeni, jedino po kapama razlikovani, Murat nije ni primjetio svirače kako se prema njemu guraju: — E hajde Muratago, duše ti, i ti sa nama — molila ga ona što mu je pjevala. Bilo ih desetak raznih vjera. Jabuka se vrtila i kružila iznad glava takmičara. Oni su trebali da je zagrizu zubima sa rukama na leđima. Za jabukom su se mogli bacati koliko su mogli ne odvajajući koljena od mjesta na kom su sjedili. Jabuka je kružila, oni se bacali, masa navijala, psovala, vikala. Murat prvo samo klimao glavom, a onda ga masa i askerska strast ponijela. Ucaklio očima, istego šiju pa poput zvijeri zube iskezio i klimao se u pravcu jabuke a ona poput čigre, poskakivala od igrača do igrča, od zuba do zuba. Tvrda a i povelika bila, nije se dala. Kad se jabuka počela umirivati sudija je ponovo zavrtio a onda onaj do njega, u šubari je bio, ustima usporio, ali ga zubi izdali te je Murat, onako dok je njemu ispadala, pravo na svoje zube dočekao i otkinuo toliko da je onaj što sudi uzviknuo: — Car, car, imamo novog ciganskog cara! Iz one mase stotine Cigana se sručilo u pravcu njega. Nije ni znao da ih toliko ima u ovoj maloj, njemu za srce prirasloj, čaršiji. Podigli ga na svoje ruke, ljubili njegove, slavili ga. On mislio da su to samo ciganska posla, igra, a ono oni mu stavili krunu na glavu, klekli pred njega i pjevali nešto na ciganskom. Nije razumio riječi, ali toplinu melodije jeste. Znao je da ga trebaju, a trebao je i on njih. Oni kuće nemaju, nema je ni on, oni konje vole, a njemu je Kulaš sve, oni sablje i noževe nose, njemu su cio život ili o pasu, ili nad glavom. Sa Pazarišta su se uputili u Han, a tamo pjesma, igra, svirka. Murat mu Hanifu prvi prosio te popustio i dao kćerku za dvadeset go